Dejan Udovičić Biografija

Dejan Udovičić je rođen  26. jula 1970. godine. Ima suprugu Mirjanu, ćerku Danicu Anu. Osvojio je 11 zlatnih medalja sa reprezentacijom Srbije na raznim takmičenjima, a poslednja zlatna evropska medalja je iz Ajndhovena. Bio je selektor vaterpolo reprezentacije Srbije, a sada je trener Vaterpolo kluba Radnički. On je više puta dodirnuo svetski vrh, a zbog odvojenosti od brata blizanca išao je kod psihologa, laknulo mu je kada je napustio svoj voljeni Partizan, a oženio se kada je naišla prva crnka u njegovom životu. Osvojio je čak jedanaest zlatnih medalja na raznim takmičenjima sa reprezentacijom, niko se redovnije od njega i njegovih kolega nije penjao na balkon Skupštine grada Beograda. Ali, kaže da je vrlo dugo bio Don Kihot i da više neće da se bori sa vetrenjačama. Smatrao je da je dovoljno uradio za srpski vaterpolo i planirao je  da na čelu reprezentacije ostane najdalje do 2016. godine. Ipak, ovo se nije ostvarilo.

Brat blizanac

– Moj brat blizanac Darko i ja bili smo predodređeni za sport. Imali smo i malo sreće što se u određenom trenutku pojavio neko ko je imao mogućnost da našu ogromnu dečačku energiju iskoristi na pravi način. U bazen smo prvi put ušli 1978. godine, sa osam godina. Od četrnaeste sam profesionalac, i od tada živim od vaterpola. Profesoru fizičkog Čedomiru Bosancu dugujem sve. Istina je i da smo se Darko i ja sami nametnuli, bili smo talentovani klinci, ali i tada smo izazivali više loših nego dobrih komentara. Prosto, bilo je zavisti. Kada su počela sportska takmičenja po školama na nivou opština, bili smo neprikosnoveni u svim sportovima. Odatle i ta priča da su našu školu zvali „Braća Udovičić” umesto „Braća Ribar”. Mi smo se šalili s Mihajlom, profesorom fizičkog iz suparničke „Drinke Pavlović” jer je on slavio kada smo nas dvojica završili osnovnu školu. „Drinka” je bila odlična škola, ali ništa u sportu nisu mogli da uzmu zbog nas. Darko i ja smo plivali za školu, trčali kros, takmičili se u ekipnim i pojedinačnim sportovima, bili najbolji u fudbalu, košarci, odbojci, svemu!

– Zato volim kada imamo javni čas u mojoj bišoj osnovnoj školi, koja se sada zove „Kralj Petar Prvi”, pa dođemo mi „viđeniji” i pričamo s decom. To je odlično. Nedavno sam video da je u toj nekada sjajnoj školi izbio skandal, sukob direktora, pa se čak postavilo i pitanje da li će je ukinuti ili neće. Baš mi je žao.

– Lepo je tada i bezbrižno vreme bilo. Nekako su svi pazili na nas, na svako dete, na njegovu ličnost. Moja porodica živela je na opštini Savski venac i pripadali smo Osnovnoj školi „Isidora Sekulić”. Tamo su postojala samo dva odeljenja, I1 i I2 i Darka i mene primi učitelj, koji je sutradan otišao u penziju. Onda sledećeg dana dođu i kažu kako škola nije našla odgovarajuću zamenu. Mi smo dolazili normalno u školu, ali pošto je postojalo još samo jedno odeljenje, a u tu učionicu nismo mogli svi da stanemo, njihova učiteljica uvek je govorila da ko hoće može da ostane u učionici, a da onaj ko neće može da ide napolje da se igra. Tako smo Darko i ja petnaest dana bili u školskom dvorištu i uopšte nismo išli na časove. Nama je to potpuno odgovaralo, sve dok nas ćale nije otkrio. Kad bi tuda prolazio, video bi nas u dvorištu, i stalno smo kući dolazili znojavi, mokri, prljavi, prašnjavi, jer smo po ceo dan zapravo igrali fudbal. I tu je bio kraj. Tata nas je prebacio u Osnovnu školu „Braća Ribar”.

Kod psihologa

– Prema nekom čudnom propisu iz tog vremena, blizanci su morali da budu razdvojeni. Ja sam zbog stresa odbijao da idem u školu. Kao pet minuta starijem bratu bilo mi je veoma teško da se razdvojim, mene su upisali u I-4, a njega u I-1! Još mi je u glavi slika kako čim dođem u školu, idem pravo kod psihologa, gore na prvi sprat, gde je bila velika prostorija u kojoj su se često snimali i filmovi. Sedim tu deset minuta, a sa mnom i tata i mama i psiholog. Onda mi dosadi i ja pobegnem. Trčim niz stepenice s jedne strane, a oni me jure s druge, da ne izletim na ulicu. Onda je pokojni profesor Dragan Stojanović, tatin prijatelj, koji je predavao trećem razredu, razrešio taj problem. Vodio me je mesec i po dana na svoje časove da bih se oslobodio stresa i prihvatio razdvajanje od brata. Držao me je pored sebe, za katedrom. Najnormalnije vodi čas, predaje, ispituje, a ja sedim i gledam njegove trećake. Sećam se, kada ih je prozivao da odgovaraju tablicu množenja, jedan ustane, pa drugi, pa treći, kao u nekom filmu, a ja sam se uplašio, kao kako ću da naučim tu tablicu. Tako sam išao u III3, a on me je lepo pustio da se tu smirim. Samo sam išao na odmor da vidim brata, i vratim se za katedru. Tako sam ja faktički u prvi razred krenuo tek od drugog polugodišta.

Eto, toga sada nema, mislim. Tada se mislilo na svačiju dušu, i pazilo. To je bilo presudno za naš život jer je škola bila fenomenalna. To je bila prva škola u Beogradu koja je imala celodnevni boravak, što nas je uokvirilo, jer se tada već nazirao početak runiranja sistema školovanja.

Visina je problem

– U to vreme bili smo izuzetno bezbrižni. Srednji stalež kome je pripadala moja porodica imala je život više nego pristojan, išli smo i na zimovanja i na letovanja, i obavezno na sport. Sve nam je teklo tako sređeno, i tek kada smo Darko i ja sa 14 godina ušli u prvi tim Partizana, vreme mi se malo ubrzalo. Do tada smo imali sve vreme ovog sveta i mogli smo da se bavimo čime god smo hteli.

– Pošto sam prvotimac postao vrlo rano, a u staroj Jugoslaviji utakmice su se igrale sredom i subotom, školu sam malo zaobilazio. Putovali smo do Slovenije, pa do Makedonije. Igrao sam do 26. godine. U inostranstvo nisam otišao zato što nisam bio dovoljno dobar. Iz svojih motoričkih sposobnosti izvukao sam sve što sam mogao. Ja ne mogu da igram vrhunski vaterpolo prosto zato što imam samo 1,78 cm, a sada se traži da vaterpolisti budu dva metra visoki i da mogu da dignu 150 iz benča. Meni je bio bitan samo Partizan. To je bio model pravog kluba: disciplina i prirodna eliminacija, od početka. Nema simpatija i antipatija, nema tata i mama da gledaju trening. I bitno je samo jedno, a to je – prvo mesto! Nema drugo ili treće, samo prvo. I da ne pričam o tome da sada u reprezentaciji od 13 momaka imam deset koji su završili fakultete, a trojica su i na mastersu.

Ne mogu više!

– Ne nervira me više ni ignorisanje, ni tapšanje po ramenu, nervira me birokratija i nerazumevanje vodećih sportskih struktura. Prija mi, a pomalo mi je i neprijatno kada me obični ljudi pozdravljaju i zaustavljaju na ulici. Sramota me je da sednem u kafić a da nigde više ne plaćam račune. Ali, to je jedna strana medalje, druga je ta državna sportska birokratija koja sve koči. Kažem: „Uzeli smo toliko i toliko medalja, pa dajte nam novac, evo vam program, opet ćemo da donesemo medalje. I nemojte mi reći da nemate da mi date. Skinite softbolu, kriketu. Dajte i njima kada postanu olimpijski pobednici i svetski prvaci.” Taj sistem svima pomalo, pa to ubija sport. To mene nervira. I ne mogu više. Bio sam Don Kihot neko vreme, više ne mogu, zato što sam video u očima mojih igrača da ispadam kreten! Kada dođeš na trening i započneš neku ideju, a nemaš podršku odozgo, i kada mi se puls popne na 220, onda oni verovatno pomisle: „Šta ovaj priča, započeo je šest stvari, a nijednu nije završio.” Shvatio sam da je uzaludno da gubim energiju na stvari koje su možda manje bitne od samog treninga. Pa mene je bog pogledao što sam dao otkaz u Partizanu. Jer ono što sam ja doživljavao poslednjih šest meseci u mom Partizanu, to nije bilo normalno.

– U jednom trenutku vodio sam i Partizan i reprezentaciju. Tu nije bilo pauze. Završi se nacionalna liga, počne prvenstvo, i pored svega toga svi su mi nameštali da izgubim u Rimu, kada sam prvi put vodio našu reprezentaciju i kada smo postali prvaci sveta. A kada su videli da ne mogu na mene, onda su krenuli da se svete mom bratu, u to vreme direktoru Partizana. I oterali su ga. Srećom, sada mi je pritisak kada vodim utakmicu nizak: 90 sa 60. Od kada sam otišao iz Partizana, uspeo sam da se bavim sobom. Sebe više ne vidim u Partizanu. Možda za 20 godina.


Privatni klub

– Ostaću u reprezentaciji do 2016, do Svetskog prvenstva u Rio de Žaneiru. Ali, želim da otvorim privatni vaterpolo klub, s bratom. Tu tek ima problema, a najveći je s bazenima. Ovde svako može da otvori školu plivanja, nagura sedamdesetoro dece u dve trake i samo njih plaća. A ja moram da imam ceo bazen, s mnogo manje dece, i to je neisplativo. Potpuno. I još ne mogu da nađem termin. Jedino rešenje je da napravim privatni bazen. Vaterpolo u Srbiji zaslužio je da ima samo bazen za to, za četiri-pet hiljada gledalaca. Da ne pričam da u ovolikom gradu na svake dve godine treba da se izgradi po jedan bazen. Oni su sada renovirali postojeće, i strah me je da se tu i stalo. A ne sme. Mi imamo tri i po bazena na dva miliona ljudi. U ovoj zemlji jedino sport funkcioniše, ali mi kao da smo u paralelnom univerzumu u odnosu na ovu zemlju. Sada najbolji srpski brend živi na entuzijazmu i svaštarenju. Sportisti su grupa zaluđenika! Kada nas u vaterpolu pitaju zašto ste vi tako uspešni, mi kažemo: „Naša formula je – malo pričamo, a mnogo radimo.” Vuče me i želja da budem teniski trener! Veliki novac leži u ženskom tenisu.

Ljubav

– Znaš kako, ja sam u principu stalno bio s nekim plavušama, i onda je naišla ona, crnka. I to je bilo to. Moja Mira, čini mi se, nije ni znala u šta ulazi kada se udavala za mene. Ona je, srećom, uvek imala svoju zabavu i svoj posao. Moja Mira za sport je vezana preko pilatesa, na koji je nedavno krenula, mada ja mislim da ona nije išla ni na fizičko u svojoj školi. Kada sam je odveo na košarkašku utakmicu, drugo poluvreme je prespavala. Ne gleda čak ni moje utakmice. S druge strane, ja ne volim šoping. Srećom, lak sam za održavanje, pa šta mi donese, ja obučem. Njoj kažem: „Idi ti, ja te čekam.” A ćerkica je, čini mi se, povukla sve dobre Mirine i moje osobine. Ali što je tvrdoglava! Neviđeno! I što je jaka, sada me je već stid. Svaki dan kada odem po nju u vrtić, vaspitačice mi referišu koga je tog dana tukla. Kaže mi žena: „To je tvoje dete, što ne reaguješ?”, a ja joj odgovorim: „Nije moje, naše je.” A i bolje je da bije ona nego da nju biju. Sada ide na balet, to je mamina želja. Ja ćutim, ali smišljam nešto drugo!

Dejan Udovičić

Dejan Udovičić

Izvor i foto: WP, pulsonline.rs, zimbio.com, T. Čanak, D. Živančević

Ukoliko pronađete grešku u tekstu ili želite nešto da dodate, javite nam u komentaru ispod biografije. Ukoliko želite da objavimo biografiju koje još nema na stranici, pošaljite nam e-mail na adresu [email protected].

Komentiraj

*