Milorad Pupovac je političar i lingvista. Osnivač je i predsednik Srpskog narodnog vijeća, zastupnik u Hrvatskom saboru i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Obrazovanje
Studirao je filozofiju i lingvistiku na Filozofskom fakultetu Univeziteta u Zagrebu, a na obje studijske grupe je diplomirao 1979. godine.
Postdiplomski studij je završio 1983. godine na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani. 1986. godine je odbranio doktorsku disertaciju „Jezik i delovanje“. Iste godine stječe zvanje docenta, a četiri godine kasnije postaje izvanredni profesor.
1996. godine dobio je stipendiju za međunarodne naučnike Centra Woodrow Wilson iz Washingtona, a 1998./1999. je bio stipendista na Univerziteta Cornell.
Privatni život
Rođen je 5.11.1955. godine u mestu Ceranje Donje kod Benkovca. Njegov otac Obrad bio je lokalni veterinar, a on i supruga Manda su imali četvero dece.
Pupovac s bivšom suprugom ima dvoje dece, Tihanu i Ozrena. Tihana je na očevom matičnom fakultetu studirala filozofiju i sociologiju, a Ozren je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Rijeci i oženjen je hrvatskom pevačicom Vesnom Pisarović.
Pupovac se kasnije oženio novinarkom Slavicom Lukić s kojom živi u elitnoj četvrti Gračani u Zagrebu.
Posao
Za vreme studija Pupovac je radio razne honorarne poslove. Jedno vreme bio je i vozač tramvaja. 1982. godine se zaposlio na Odsjeku za lingvistiku i orijentalne studije, na sociolingvističkom projektu „Društveno raslojavanje jezika“ koji je samostalno pripremio uz vodstvo Dubravka Škiljana. 1990. godine postaje predstojnik Katedre za primenjenu lingvistiku. Najveći dio njegovog interesa u tom razdoblju je posvećen filozofiji jezika, sociolingvistici, pragmalingvistici i epistemologiji lingvistike.
S Dubravkom Škiljanom, mlađim kolegama i studentima, 1986. godine pokreće lingvistički časopis i biblioteku SOL koji su objavljivani do početka devedesetih godina prošloga veka, a Pupovac je obavljao dužnost glavnog urednika.
U međunarodnih političkim aktivnostima i procesu demokratizacije aktivan je od kraja osamdesetih godina. 1989. godine se angažovao u Udruženju za jugoslavensku demokratsku inicijativu, a pre propasti Udruženja, osnovao je Ligu socijaldemokrata. Stranka nije ostvarila dobre rezultate pa je u leto 1991. godine u Lipiku okupio oko četrdeset srpskih intelektualaca i osnovao Srpski demokratski forum (SDF).
Na haaškoj konferenciji u jesen 1991. godine Pupovac je podržao nezavisnost Hrvatske, a početkom 1992. je izjavio da je 11 tisuća srpske dece pokršteno u Hrvatskoj. Na konferenciji za tisak koju je organizirao nakon toga nije potvrdio svoje optužbe pa je nekoliko meseci kasnije, zbog širenja lažnih vesti, okružni zagrebački tužitelj podignuo optužnicu protiv Pupovca, ali nikada nije došlo do procesa.
Njegov interes se tokom devedesetih proširio na psiholingvistiku, osobito problem učenja jezika i jezičnih poremećaja te na javnu komunikaciju i analizu diskursa. U područje njegova interesa početkom 2000-tih ulazi etika govorenja te problematika i semantika razumevanja pa je u vreme reforme ukupnog studija na osnovi tih interesa oblikovao studije primenjene lingvistike.
U drugoj polovici devedesetih je predavao teme iz sociolingvistike na Institutu za humanističke studije u Ljubljani. Početkom 1995. godine je napustio SDF i osnovao Samostalnu srpsku stranku, a uoči izbora se priključio Akciji socijaldemokrata Hrvata i s njihove liste ušao u Hrvatski Sabor.
Kasnije prelazi u Samostalnu demokratsku srpsku stranku Vojislava Stanimirovića, a s njihove liste je nekoliko puta biran za člana Hrvatskog sabora. 1997. godine osniva Srpsko narodno vijeće kao vrstu krovne udruge Srba u Hrvatskoj.
Pupovac je imao bolje odnose s Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) nego s levo orijentisanim strankama koje su imale vlastite srpske predstavnike. Njegov glas je bio odlučujući kada se 1997. godine glasovalo o ustavnim promenema. Protivnici iz oporbe su ga nazivali „Tuđmanovim Srbinom“.
U razdoblju od 2003. do 2011. godine je sa svoja tri saborska mandata bio ključni koalicijski partner HDZ-a. Jedno vreme je bio potpredsjednik Vlade, a druge srpske organizacije i stranke su ga optuživale da je koristio tu poziciju kako bi Srpskom narodnom vijeću i sebi priskrbio materijalnu korist.
2011. godine dolazi do sukoba između njega i tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Do sukoba je došlo nakon što je nedeljnik Novosti, koje izdaje Srpsko narodno vijeće, objavio tekst u kojemu je pisalo o ulozi Ive Josipovića u bogaćenju njegovog prijatelja Marka Vojkovića, koji je bez natječaja dobio posao ubiranja naknade za autorska prava glazbenika.
Josipović je optužio Pupovca da je u vreme dok je SDSS bio na vlasti on vrlo malo učinio za Srbe, a iznimno puno za sebe. Izjavio je kako je Pupovac netransparentno trošio novac namenjen manjinama, „reketario“ sve dotadašnje koalicijske partnere, a njegovu politiku je sveo na etnobiznis i optužio ga da namjerno potiče sukobe kako bi se nametnuo kao „zaštitnik“ Srba.
Najveća postignuća
Milorad Pupovac je osim lingvističkih predavanja i radova držao predavanja i objavljivao radove s područja manjinskih pitanja, međuetničkih odnosa i političkih odnosa na području jugoistočne Evrope.
Autor je preko stotinu stručnih i znanstvenih radova i nekoliko knjiga s područja lingvistike – „“Jezik i djelovanje“, „Lingvistika i ideologija“, „Politička komunikacija“. Za doprinos unapređenju kulture ljudskih prava Pupovac je 2010. godine u Beogradu dobio nagradu Konstantin Obradović, Beogradskog centra za ljudska prava.
Komentiraj